O svetom vinku
SVETI VINKO PAULSKI (1581-1660)
Vinko Paulski se rodio najvjerojatnije 24. travnja
1581. Njegovi roditelji bijahu priprosti seljaci. To je seoce godine
1928. u počast
svoga najvećeg sina prozvao St.Vincent de Paul. Neimaština i bijeda
bijahu Vinkove pratilje od malena. Prvi kruh si je zaslužio čuvajući
ovce i svinje. Da bi se izvukao iz bijede i materijalno više podigao,
roditelji ga odrediše za svećenićki stale? Bilo mu je 15 godina
kad je došao u Dax u školu. Marljivo je učio latinski i druge predmete,
a za uzdržavanje si je zasluživao kao kućni učitelj djece odvjetnika
De Cometa. Tomu se dosjetljivi seljački momak svidio, pa je vinkova
oca samo jo?utvrdio u uvjerenju da je njegov sin sposoban za studij
teologije. I stari je prodao par svojih volova da bi njegov sin s
tim novcem mogao na Sveučilište u Toulouse i ondje studirao teologiju.
Svojom je seljačkom pameću razmišljao da će se ta investicija jednoga
dana, kad njegov sin dobije bogatu nadarbinu, posve isplatiti. On
će moći pomagati i svojim roditeljima. Vinko je 12. listopada1604.
postigao naslov bakalaureata svetog bogoslovlja. No jo?prije toga
podijelio mu je 23. rujna 1600. biskup Francois de Bourdeille svećenički
red. Ređeniku nije bilo jo?ni 20 godina. Tada nije bilo lako dobiti
župu pa je tako nije mogao dobiti ni Vinko, makar je radi toga poduzeo
putovanje čak u Rim. Čekajući na župu, neko je vrijeme proveo u Toulouseu,
brinući se ondje za jedan dom. Njegovo je financijsko stanje tada
bilo veoma loše, a upao je i u dugove. Nakon kratka boravka u Bordeauxu,
Vinko je početkom godine 1605. naprosto isčeznuo da bi nekako umakao
onima kojima je bio dužnik. Kako saznajemo iz njegovih dvaju pisama
što ih je pisao De Cometu, zbog pitanja baštine bio je prisiljen otputovati
u Marseilles. Na povratku preko mora uhvatili su ga turski gusari
te kao roba prodali u Tunis. Tamo je radio najprije kod jednog ribara,
zatim kod jednog alkemičara i napokon kod jednog muhamedanca koji
je neko?bio franjevac, a onda prešao na islam. Toga je uspio obratiti
i s njime jednim brodićem pobjeći. I tako je godine 1607. došao u
Avignon.
Ondje
se upoznao s vicelegatom Montorijom, postao mu je prijatelj: Prijateljstvo
je zadobio otkrivši mu alkemijske tajne, što ih je naučio
u Tunisu. Toga je gospodina pratio u Rim u nadi da će mu on pomoći
da se domogne kakve dobre župe. Vinko se vratio iz Rima i godine
1608. dospio u Pariz. Sva mu nada bijaše u jednom: dobiti dobru crvkenu
nadarbinu i onda provoditi bezbrižan život. Nakon što je čekao na
zgodnu priliku
preko godine dana, u proljeće 1610. postao je kućni duhovnik kod
Margarete
de Valois, prve žene kralja Henryja IV. Malo kasnije dobio je kao
nadarbinu cistercitsku opatiju Saint-Leonard-de-Chaumes, u biskupiji
Saintes, no njezini su dohoci bili osrednji. Nakon godina svećenićkog
rada sveti je Vinko rekao: "Da sam tada
kad sam se drznuo primiti na se svećeništvo znao što je to svećeništvo,
kao što to znam danas, radije bih obrađivao zemlju nego da se učlanim
u tako strašan stale?"
Unato?toj izjavi sveca, kolika bi neprocjenjiva šteta bila za crkvu
da Vinko nije počinio tu "drskost"! Sv. Vinko nije odmah
od početka bio i svet svećenik. To će postati tek kasnije. U doba
kada je kao svećenik bio strašno zadužen i kad se u tome gotovo utopio,
naišao je na osobu Pierra de Bérullea, kasnijeg kardinala. U svojoj
gorljivosti taj je duhovni pastir s nekolicinom svećenika htio ustanoviti
družbu, u kojoj bi se, na temelju dubokog teološkog znanja, gajila
svećenićka duhovnost i svetost. Ti bi svećenici uzornim svećenićkim
životom i djelovanjem i drugim svećenicima pokazivali pravi put, bili
im putokazom. Bérulle je takvu družbu i osnovao te je nazvao Oratorij,
nešto slično kao što je u Rimu učinio sv. Filip Neri. Uz Bérullea
je sv. Vinko nastojao upoznati svoj vlastiti put. Bérulle ga promatra,
pokušava proniknuti tajnu njegove duše, no nije došao do jasnoće.
I sam Vinko se savjetuje, moli i ispituje. Ipak se nije mogao odlučiti
za Oratorij, no na Bérulleovu preporuku prihvati ipak u blizini Pariza
župu Clichy.
Ve?je 12 godina bio svećenik i tek tada prvi put usred pastoralnog
posla. Kasnije, isto tako na preporuku Bérullea, preuze malu župu
u mjestu Châtillon-Les Dombes kod Lyona, gdje su se šestorica svećenika
nemoćmo borila protiv reformacije koja im je grabila vjernika. Nalazeći
se na toj župi, Vinko sam pripovjeda ovo: " Jedne nedjelje mjeseca
kolovoza, kad sam se oblačio za svetu misu, došli su mi reći da su
u jednoj osamljenoj kući svi članovi obitelji bolesni, svi u neopisivoj
stisci, nije ostao pošteđen niti jedan jedini koji bi mogao pomagati
drugima. To me je uhvatilo za srce." Duboko ganut propovjedao je
o tom svojim vjernicima i oni pritekoše u pomo? "Bila je to velika,
ali neorganizirana ljubav", kaže sam svetac i odmah se dade na posao
koji će dovesti do osnivanja sestara milosrdnica i družbe misionara
ili lazarista. No najprije osnova prvu Bratovštinu ljubavi, društvo
koje će pomagati siromašnim bolesnicima.
Kako je na molbu Bérullea ve?u jesen 1613. postao odgojitelj kod
grofa Filipa - Emanuela de Gondija, generala galija, u toj je obitelji
zadobio veliko povjerenje i poštovanje. Njoj se opet vratio te počeo
organizirati pučke misije, a po selima što su pripadala De Gondijima,
osnivao je nove bratovštine ljubavi. Nakon toga je pošao galijašima
da im olakša njihov teški udes. U veljači 1619. postao je i njihov
dušobrižnik. U savezu sa slavnom Družbom Presvetog Sakramenta mogao
im je pružiti veliku materijalnu i duhovnu pomo? I tako se iz dana
u dan sve više širila Vinkova socijalna i karitativna djelatnost
po mnogim francuskim gradovima. Budući da nije mogao doskočiti svim
potrebama,
u njemu je sve više dozrijevala misao za pomoćnicima koji bi mu pomagali
u njegovu apostolatu. Da bi ostvario takvo što, obitelj De Gondi
stavila mu je na raspolaganje priličnu svotu novaca. Bilo je to u
travnju godine 1625. Brzo nakon toga umrla je gospođa De Gondi, a
njezin je mu?postao svećenik oratorijanac. Vinku je pošlo za rukom
pridobiti
prve članove
za svoju zamišljenu Misijsku kongregaciju. Oni su stanovali najprije
u College de Bons- Enfants, a kasnije u prioratu Saint-Lazar, po
kojem ih prozvaše lazaristima. Mlada se kongregacija veoma dobro
razvijala. Djelovala je najprije po raznim francuskim gradovima, a god. 1643.
lazaristi pođoše i u inozemstvo. Sveti Vinko je uspio osnovati redovite
i stalne misijske postaje u Alžiru, Tunisu, pa čak i na dalekom Madagaskaru.
Usporedo s lazaristima osnovao je i Družbu milosrdnih sestara- Filles
de Charit? Tu je Družbu osnovao skupa s pobožnom udovicom Lujzom
de Marillac (1591- 1660), kojoj je od god. 1624. bio duhovni vođa.
Svrha je Družbe posve karitativna; pomagati sve koji su u nevolji.
Po njoj je sv. Vinko jo?i danas prisutan u tolikim bolnicama, klinikama,
na ulicama, gdje rade njegove duhovne kćeri. Kad kažemo na ulicama,
mislimo na rad po kućama, kamo sestre polaze na dvorbu pojedinih
bolesnika. Sv. Vinko je god. 1640. utemeljio
i ustanovu za skrb oko siročadi. To odgovaraše tadašnjoj velikoj
društvenoj
potrebi. Poznato je da je samo u Parizu godišnje znalo biti ostavljano
i do 400 napuštene djece. Tu je djecu skupljao sv. Vinko preko svojih
ustanova i suradnika. No nije bilo problema s kojim se taj neobični
čovjek i karitativni genij nije uhvatio u koštac. On se dao i na
rješavanje duhovnih problema, a osobito je mnogo učinio za izobrazbu
i odgoj
klera.
Unato?tome što je imao snažnu seljačku tjelesnu građu, toliki
ga napori ipak skrhaše, a u zadnje vrijeme naročito malarija od koje
bolovaše. Početkom god. 1660. bio je gotovo uzet. Na pamet mu je
ostala bistra sve do konca. Nakon kratke smrtne borbe umro je ujutro
27.rujna 1660. godine. Taj div kršćanske ljubavi, obnovitelj klera,
zaslužio je da bude proglašen blaženim u kolovozu 1729., a svetim
u lipnju 1737. godine. Prvi zagrebački nadbiskup i kardinal Juraj Haulik doveo
je milosrdne sestre sv. Vinka Paulskog godine 1844. i u Zagreb, podigavši
im samostan, a svecu crkvu. Tako je sv. Vinko po svojoj crkvi i po
sestrama milosrdnicama naročito prisutan i na našem tlu. Toliko je
toga lijepa izrečena i napisana o svetom Vinku. I s pravom, jer on
je to kao malo tko i zaslužio. Taj je čovjek spavao samo četiri do
pet sati dnevno, a ostalih je gotovo 20 sati radio i sve mu je to
bilo jo?premalo. Jedva je pronalazio vremena da se pošteno i u miru
najede. Iz Svetog Lazara vodio je svoje veliko djelo silnim dopisivanjem.
Kroz 50 godina napisao je 50 000 pisama. Sačuvano ih je nažalost,
samo 3 000. Sačuvano je nešto i od njegovih govora njegovim misionarima.
Svi njegovi spisi odišu duhom, vjerom, ljubavlju i pobožnošću. Za
njega naročito vrijede riječi: "I mrtav jo?govori!" Mrtav zemaljskim
životom, ali živ i trajno prisutan među nama svojim djelima i ustanovama.
Živ u nebu, da zagovara sve siromahe, bolesnike te socijalne i karitativne
radnike.
O sveti Vinko, ne prestani nas zagovarati!
DJELOVANJE LAZARISTA U HRVATSKOJ
Misionari sv. Vinka - LAZARISTI su u
Hrvatsku došli god. 1958. iz Slovenije i nastanili se u Vrapču. Tu u
Zagrebu, školovali su se njihovi đaci
iz Slovenije, Hrvatske i ostalih dijelova bivše Jugoslavije. Danas
zajednica lazarista u Hrvatskoj ima samo jednu kuću i to u Vrapču.
Vinkovi misionari osjećaju da ih je Bog pozvao evangelizirati siromahe.
Njihovo je geslo "Poslao me navjestiti Radosnu vijest siromasima."
Tu osobitu pažnju za najzapostavljenije i najodbačenije Vinkovi misionari
dijele sa drugim družbama i udrugama, nastalim iz njegovog duha (Kćeri
kršćanske ljubavi, Sestre milosrdnice, Marijine sestre, Vinkove konferencije
itd.), koje tvore veliku vinkovsku obitelj.
Djelatnost lazarista u Hrvatskoj usredotočena je na tri župe: Župa Bezgrešnog
začeća Blažene Djevice Marije- Malešnica-Oranice, Župa Svete Barbare-
Vrapče (također i u okviru psihijatrijske bolnice - Vrapče - Vinko je
imao posebnu ljubav prema duševnim bolesnicima) i u Župi Uznesenja
Blažene
Djevice Marije u Novigradu na Dobri.
U Župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Novigradu na Dobri lazaristi
djeluju od 30. kolovoza 1998. god., odnosno od dolaska p. Mate Matića,
koji je župom upravljao samo godinu dana. Dolaskom člana Misijske družbe
p. Filipa Vicića za upravitelja Župe 15. kolovoza 1999. godine, nastavlja
se djelovanje lazarista u Župi Novigrad na Dobri. Aktivnost lazarista
u Župi proširuje se dolaskom časnih sestara Kćeri kršćanske ljubavi (utemeljitelj
reda je također Sv. Vinko Paulski) 13. srpnja 2002. godine - s. Tereza
Simonovi?i s. Anđelina Jakovi?
|